Kroz univerzalni kod komedije, film „Moje papirnate lutke“ govori o dvjema različitim situacijama odrastanja: prijelaz iz puberteta u predadolescenciju i prijelaz iz svijeta sela u svijet grada. Prvi aspekt omogućava nam da kroz oči naših mladih protagonista, Tiberija i Giacoma, prepoznamo i shvatimo da na svijetu ne postoje samo nogometne lopte, u našem slučaju lopte za ragbi, i igračke vojnici. Vrijeme je kad svoje kolegice počinjemo doživljavati na sasvim drukčiji način, vežu nas vrlo jaki osjećaji koji u isto vrijeme, u sjećanju, postaju nježni i poetični. Drugi aspekt vezan je za tranziciju, krajem sedamdesetih, iz konteksta teškog života na poljoprivrednom selu u urbani kontekst koji se brzo širio. Život obitelji Bottacin u marljivoj pokrajini sjeverne Italije.