Za naciju koja je ponosno objavila da nijedno dijete neće zaostati, Amerika to i dalje nastavlja raditi u alarmantnim postocima. Unatoč povećanu ulaganju i obećanjima političara, posrnuli američki sustav javnog obrazovanja, nekoć najbolji na svijetu, rutinski zapušta obrazovanje milijuna djece. Filmaš Davis Guggenheim podsjeća nas da obrazovne statistike imaju imena: Anthony, Francisco, Bianca, Daisy i Emily, čije priče čine zanimljiv temelj filma „Čekajući Supermana“. Dok slijedi šačicu darovite djece kroz sustav koji koči akademski rast umjesto da ga ohrabruje, Guggenheim iscrpno proučava javno obrazovanje prateći „tvornice mladih bez završene srednje škole“ i „akademske slivnike“, metodički secirajući sustav i njegove naizgled nesavladive probleme.

Međutim prigrlivši uvjerenje da dobri profesori čine dobre škole i preispitavši ulogu sindikata u održavanju trenutnog stanja stvari, Guggenheim nudi nadu istražujući inovativne pristupe obrazovnih reformatora i licenciranih škola koji su, preoblikujući kulturu, odbili dopustiti da njihovi učenici zaostanu