Argentinski film redateljice Lucíje Puenzo s Inés Efron u glavnoj ulozi, priča je o interseksualnoj Alex – osobi rođenoj s oba spolna organa. Petnaestogodišnji/a Alex, koji/a od malena pije hormone kako bi se sekundarna ženska obilježja razvila, a muška ostala zatomljena, zbunjen/a je i konfliktan/na, dok njegova/njena majka samo dodaje ulje na vatru kada u posjet pozove svog prijatelja kirurga i njegovu obitelj. Tmuran, nepretenciozan i dobro režiran, XXY je film koji dokazuje kako nije potrebna bujica riječi da bi se gledatelju pružilo puno, jer se većina ionako da iščitati između redaka – iz neverbalnog samih glumaca, iz gustoće atmosfere koju međusobnom interakcijom stvaraju. Uz temeljno pitanje roda, Alex istražuje i svoju seksualnost (voli li dečke ili cure… a ako voli dečke, voli li ih kao cura ili kao dečko?) koju toliko silno volimo stavljati u uredno posložene ladice s jednoznačnim etiketama. Ljepota ovog filma leži upravo u tome što nas konfrontira sa svim mogućim zonama sive te nam prikazuje Alex kao osobu pred kojom je čitava paleta mogućnosti, makar ona trenutno ne znala što želi i kako da se «definira». Pritom je naglašena važnost roditeljske potvrde i podrške za razvoj pojedinca, jer Alex te mogućnosti i ima upravo zahvaljujući bezuvjetnoj ljubavi oca, koji je svoje dijete od rođenja smatrao «savršenim» te se protivio ad hoc operaciji kojom bi se kirurzi igrali boga i potencijalno uništili cijeli jedan život. Ne dajući odgovore, već postavljajući pitanja, XXY naglasak stavlja na pojedinca i nužnost da odluka bude isključivo i samo – njegova. Pogledati. Pa zastati, duboko udahnuti i pogledati još jednom.